beats by dre cheap

//Feb17th17//

Napokon je moja soba najtoplija, napokon ležim na krevetu bez čarapa jer me sunce grije kao da sjedim uz radijator. Znam da ću se za koji mjesec žaliti jer će biti pretoplo (kroz oba prozora mi ugrije, ne znam na koju sam stranu orijentisana) ali danas uživam gledajući plavo nebo bez ijednog oblaka. Donosi obećanje nečega lijepog.
Prije par godina sam počela na zid da lijepim fotografije trenutaka kojih se volim sjećati. Sa bratom, sa prijateljima, bilo šta. Ne znam u kojem trenutku sam odlučila da neću skidati te fotografije ako mi osoba više nije u životu, ali evo gledam, tako je kako je. Taj trenutak ostaje, bez obzira na sve poslije. U tom trenutku sam bila sretna i neko je uspio uhvatiti to kamerom.
Čudno mi je kako se svi iznenade kada se jedna prijateljica iz osnovne škole i ja uspijemo dogovoriti (jednom godišnje) da se nađemo negdje i da se ispričamo. Uvijek slijedi pitanje 'pa zar se vi još družite'.
Ne znam, nekako sam vremenom shvatila da nije bitno koliko često vidiš nekoga, već da postoje ljudi koje možeš ne sresti godinama i da opet kada se sretnete imate isti odnos kao kada ste se viđali svaki dan.
Već nekoliko godina imam želju da doniram svoju kosu za proizvodnju perika djeci oboljeloj od raka i napokon vidim može se to i kod nas uraditi. Sva sretna prvo objavim ovdje vama i bacim se u potragu ko, šta, kako. Traže 30 cm minimalno. Yours truly ima 20, možda 25. I eto.

the story of a girl
http://dasaro.blogger.ba
17/02/2017 15:56